Drina, divlja lepotica koja ostavlja bez daha

Drina, divlja lepotica koja ostavlja bez daha

Nekada granica između Zapadnog i Istočnog rimskog carstva, danas granica država – oduvek nešto mnogo više od obične linije na mapi. Drina nije reka koja razdvaja — ona spaja predanja, ljude, uspomene i čitave svetove koji su se vekovima smenjivali uz njene obale. Carstva su nestajala, granice se pomerale, ali je ona ostajala ista u svojoj neukrotivoj prirodi.

Drina ima bezbroj lica i svako joj pristaje. U jednom trenutku deluje pitomo i tiho, a već u sledećem pokazuje svoju snagu i ćud. Hladna je i bistra, divlja i nežna, nepredvidiva kao planinski vetar. Uzima i daje bez najave, bez objašnjenja i bez milosti. Kod Drine ništa nije sigurno osim osećaja da pred sobom imate nešto veće od ovozemaljske prolaznosti. Ako je zavolite, vratiće vam ljubav bar na tren, svom snagom svoje divlje lepote.

Zelenika koja menja boje

Narod ju je od davnina zvao Zelenika, ali Drina nikada nije bila samo zelena. Njena boja menja se sa svetlošću dana i dubinom vode — od tamnozelene i smaragdne, preko tirkizne, pa sve do gotovo providne plavetne nijanse koja podseća na nebo zarobljeno u reci. Ko jednom vidi tu boju, teško je zaboravlja.

Neki kažu da je najlepša rano ujutru, kada magla lebdi iznad vode i kada izgleda kao da reka diše. Drugi tvrde da svoju pravu lepotu pokazuje predveče, kada sunce počne da tone iza planina i pretvori njenu površinu u ogledalo od zlata.

Drina, izvor Lidija Bratun

Drina: reka kojoj se veruje srcem, ne razumom

Drina nije predvidiva. Nikome. Menja tok, raspoloženje i ritam. Negde je brza i nemirna, a samo nekoliko kilometara dalje potpuno mirna, kao da odmara od same sebe. Ljudi koji žive uz nju oduvek govore da se Drina voli, ali da joj se nikada ne veruje do kraja.

Upravo u toj nepredvidivosti krije se njena privlačnost. Ona nije reka koja traži da bude osvojena. Pred njom čovek može samo da zastane i da je poštuje.

Drina, izvor Lidija Bratun

„Ko će krivu ispraviti Drinu“

Malo koja reka je toliko ušla u narodna predanja i jezik kao Drina. Izreka „Ko će krivu ispraviti Drinu“ vekovima traje kao simbol pokušaja da se promeni ono što je prirodno i neukrotivo. Jer Drina se ne ispravlja. Ona teče kako želi.

Njena lepota inspirisala je putopisce, slikare i književnike, ali je retko ko uspevao da je opiše do kraja. Uvek ostane lepša od svake rečenice napisane o njoj.

Ivo Andrić je u romanu Na Drini ćuprija zapisao:
„Većim delom svoga toka reka Drina protiče kroz tesne gudure između strmih planina ili kroz duboke kanjone okomito odsečenih obala…“

A Isak Samokovlija ju je opisivao kao živo biće koje čovek nosi u sebi čitavog života. Veliki pisci su znali da pred Drinom nisu gospodari reči — već njeni tihi svedoci.

Reka koja je očarala i Roberta de Nira

Priče o Drini često zvuče kao legende, ali neke od njih su potpuno stvarne. Jedna od najpoznatijih govori o Robertu de Niru, koji je krajem šezdesetih godina, putujući kroz tadašnju Jugoslaviju, jednu noć proveo uz Drinu u blizini Banje Koviljače. Lepota reke ostavila je toliko snažan utisak na njega da je kasnije svojoj ćerki dao ime Drina.

Takve priče najbolje govore o ovoj reci — ljudi uz nju često ostanu mnogo duže nego što su planirali, makar samo u mislima.

Mesto gde se ljudi vraćaju sebi

Danas su obale Drine među najposećenijim prirodnim predelima u regionu. Tokom leta njeni tokovi puni su čamaca, kajaka i splavova, dok rafting avanture privlače posetioce iz cele Evrope. Na pojedinim delovima reka deluje gotovo nestvarno mirno, dok na drugim pokazuje svoju divlju planinsku snagu.

Drina, izvor Lidija Bratun

Posebnu draž imaju mala mesta uz Drinu — Bajina Bašta, Ljubovija, Višegrad, Perućac i brojna skrivena naselja gde vreme sporije prolazi. Ljudi ovde ne dolaze samo zbog odmora, već zbog osećaja mira koji reka nosi.

Rođena iz dve planinske reke

Drina nastaje spajanjem Tare i Pive na Šćepan Polju. Duga je 346 kilometara i protiče kroz neke od najlepših predela Balkana. Njeni kanjoni, duboki i do hiljadu metara, ubrajaju se među najveće u Evropi.

Kroz vekove je bila i granica i svedok velikih istorijskih događaja — između carstava, država i vojski. Pamti ratove, mostove, poplave i ljude koji su uz nju gradili živote. Ali kao i svaka velika reka, o svemu tome ćuti.

Neukroćena goropad

Iako očarava lepotom, Drina ume da bude i surova. Njene velike poplave ostale su upamćene u istoriji kao trenuci kada je voda odnosila kuće, mostove i čitava imanja. Kada se razgoropadi, čovek shvati koliko je priroda moćna, a koliko su ljudski planovi prolazni.

Izgradnjom hidroelektrana nastala su Višegradsko, Zvorničko i Perućačko jezero. Tok reke jeste delimično ukroćen, ali njen duh nije promenjen. Drina je i dalje ostala svoja — snažna, hladna i nepredvidiva.

Reka koja ostaje u srcu

Možda niko nikada neće moći da kaže gde je Drina najlepša. Nekome je to pogled sa mosta u Višegradu, nekome mir kod Perućca, a nekome trenutak kada samo sedi na obali i sluša vodu.

Drina, izvor Lidija Bratun

Jer Drina nije samo reka. Ona je osećaj. Smaragdna linija koja prolazi kroz planine i kroz ljude podjednako. I zato joj se mnogi vraćaju — ne da je vide, već da ponovo osete ono što su kraj nje jednom pronašli.

Drinske regate – praznik reke i ljudi

Leto na Drini danas je nezamislivo bez čuvenih drinskih regata koje svake godine okupljaju hiljade ljudi iz Srbije, regiona i sveta. Najpoznatija među njima, Drinska regata u Bajinoj Bašti, postala je simbol druženja, tradicije i života uz reku. Tada Drina više nije samo prirodna sila — ona postaje mesto susreta, muzike, smeha i zajedništva.

Na desetine kilometara njenom površinom tada zaplove čamci, splavovi i improvizovane barke prepune ljudi koji dolaze zbog jedinstvenog osećaja slobode koji samo Drina može da pruži. Dok reka nosi kolonu učesnika kroz kanjone i zelene predele, stvara se prizor koji više liči na film nego na stvarnost.

Ali ni tada Drina ne gubi svoju ćud. I u danima slavlja ostaje divlja i svoja, podsećajući svakoga da je čovek ovde samo gost. Možda upravo zato ljudi iz godine u godinu dolaze ponovo — ne samo zbog regate, već zbog osećaja da su makar na trenutak postali deo reke koja traje vekovima. Svoja i neukrotiva – divlja lepotica koja nas uvek iznova ostavlja bez daha.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

*