Soko grad kod Ljubovije, od neosvojive tvrđave do svetinje koja okuplja ljude iz celog sveta

Soko grad kod Ljubovije, od neosvojive tvrđave do svetinje koja okuplja ljude iz celog sveta

Soko grad kod Ljubovije nekada je bio neosvojiva srednjovekovna tvrđava, a danas je značajno duhovno središte sa manastirom Svetog Nikolaja Srpskog, pravoslavnom svetinjom koja čuva istoriju i privlači vernike i posetioce iz celog sveta.

Pozlaćeni krst na Soko gradu

Kada je 24. marta 2000. godine na Soko grad kod Ljubovije, na godišnjicu agresije NATO alijanse na Srbiju, odnosno tadašnju SR Jugoslaviju, stigao pozlaćeni metalni krst, visok 13,6 metara i težak više od dve tone, samo je mali krug ljudi znao da je reč o poklonu Srbima od bogatog Nemca Horsta Vrobela iz Gifhorna.

Vrobel, cenjeni nemački dizajner, kolekcionar i osnivač Internacionalnog muzeja vetrenjača i vodenica u Gifhornu, bio je veliki prijatelj šabačkog vladike Lavrentija. Njihovo prijateljstvo datiralo je još iz vremena kada je Lavrentije bio na čelu zapadnoevropske eparhije.

– Krst je izliven u brodogradilištu „Sava“ u Mačvanskoj Mitrovici, a do zaravni Sokolske planine, na kojoj se nekada nalazilo vojno utvrđenje, dopremljen je vojnim helikopterima nekadašnje 890. mešovite helikopterske jedinice. Najpre je prevezen u Ljuboviju, kod Motela, na ušće reke Ljuboviđe u Drinu – priča profesor hadži Sreten Cvetojević Cvele, major policije u penziji, veliki poznavalac istorije, a posebno istorije Soko grada, koji je i sam učestvovao u akciji postavljanja krsta.

Nekoliko hiljada ljudi čekalo je tog martovskog dana trenutak kada će helikopter ponovo poleteti i krst preneti na mesto na kojem su nekada stajale zidine srednjovekovnog Sokola.

Među okupljenima bio je i patrijarh Pavle, koji je osveštao pozlaćeni krst pre nego što je prenet na Soko grad.

Ali, taj poduhvat nije prošao bez neizvesnosti…

– Krst je u vazduhu iznad mesta gde je trebalo da bude postavljen pravio velike amplitude, pa piloti nisu smeli da rizikuju bezbednost radnika koji su čekali da ga prihvate. Posle četiri bezuspešna pokušaja helikopter se vratio na gradski stadion u Ljuboviji. Sajla koja je povezivala letelicu i krst potom je skraćena, a posada je ponovo pokušala da ga spusti na odredište. Tek iz devetog pokušaja krst je postavljen na svoje mesto, gde i danas dominira nad ovim istorijskim lokalitetom – kaže Cvetojević .

Soko grad kod Ljubovije, manastirski krst
Manastirski krst na Soko gradu

San koji je vladika Lavrentije poneo iz detinjstva

Tvrđava na Soko gradu verovatno bi vremenom zarasla u korov i postala još jedno zaboravljeno istorijsko mesto, prepušteno zubu vremena i poskocima, koji i danas nastanjuju ovaj prostor. Njena sudbina bila bi drugačija, ali je blaženopočivši vladika Lavrentije, rodom iz obližnjeg sela Bogoštica, udaljenog svega 12 kilometara, još kao dečak zamislio drugačiju budućnost ovog mesta.

Vladika je kao dete dolazio na Soko grad i maštao da će jednog dana, ukoliko mu se za to ukaže prilika, ispod njegovih zidina podići malu crkvu. Želeo je da ona, poput upaljene sveće, svetli nad dušama predaka koji su ostavili kosti u katakombama ovog utvrđenja.

Njegov dečački san počeo je da se ostvaruje 1989. godine. Od porodice Savić kupio je staru kuću sa okućnicom i započeo izgradnju manastira…

Tako je na mestu nekadašnje tvrđave počela da niče nova svetinja.

Soko grad, crkva
Soko grad, crkva

Nemica koja je pronašla svoj put u pravoslavlju

Sa početkom gradnje manastira u ovaj kraj iz Nemačke stiže i Sibila Ler.

Po dolasku u Srbiju Sibila je bila iskušenica. Pomagala je u izgradnji svetinje, kuvala za majstore i živela u staroj kući na manastirskom imanju.

Njen put ka pravoslavlju počeo je u manastiru Himelstiru kod Hildeshajma, gde je odlazila u pravoslavnu crkvu i prisustvovala svetoj liturgiji koju je služio vladika Lavrentije. Lepota bogosluženja ostavila je na nju snažan utisak i, kako će se pokazati, odredila njen životni put.

Nakon nekoliko godina iskušeništva zamonašila se i dobila ime Jovana.

Monahinja Jovana je svoj život u potpunosti je posvetila pravoslavnoj veri i ovoj svetinji, a njena životna priča jedna je od onih koje svedoče da put do duhovnog opredeljenja ponekad vodi preko granica, porodičnih istorija i sasvim neočekivanih životnih susreta.

Svetinja podno Sokola danas dočekuje hiljade posetilaca

Vrata manastira danas su otvorena za posetioce iz svih krajeva sveta. Procenjuje se da ga godišnje obiđe na desetine hiljada ljudi, a nekadašnja zamisao vladike Lavrentija prerasla je u veliki duhovni i kulturno-istorijski kompleks.

U okviru manastirskog imanja nalaze se velika biblioteka sa čitaonicom, muzej sa eksponatima iz istorijske i pravoslavne prošlosti ovog kraja, kao i likovna galerija sa ikonama i skulpturama od drveta. Posebno mesto zauzima bista Svetog Nikolaja, koja kao da čuva ovaj prostor. Tu su i velika trpezarija opasana tremovima, prodavnica suvenira i vodenica-potočara.

U sklopu ove zadužbine nalazi se i muzej posvećen Sv. vladici Nikolaju, a upravo zalaganjem vladike Lavrentija prenete su mošti vladike Nikolaja iz Amerike u Srbiju 12. maja 1991. godine, u manastir Lelić.

Od manastira do krsta izgrađeno je 10 kapela, a svaka od njih posvećena je jednoj Božjoj zapovesti.

„Put vere“ je jedinstvena duhovno-pešačka staza koja povezuje manastir Svetog Nikolaja Srpskog sa najvišom stenom Soko grada. Zamišljena je kao svojevrsno hodočašće, tokom kojeg se fizički uspon prepliće sa duhovnim promišljanjem, mirom i molitvom.

Tvrđava koju nijedna vojska nije uspela da osvoji

Soko grad nalazi se na zaravni Sokolske planine, koja je deo planinskog venca Podrinjsko-valjevskih planina. Ovaj venac proteže se od Gučeva, na zapadu kod Loznice, do Avale, na istoku kod Beograda.

U srednjem veku predstavljao je granicu srpske države i ugarske vojno-teritorijalne jedinice, Mačvanske banovine, dok danas čini prirodnu granicu između tri oblasti: Rađevine, kojoj pripada opština Krupanj, Azbukovice, u kojoj je Ljubovija, i Podgorine, čije je središte opština Osečina.

Put ka Soko gradu
Put ka Soko gradu

Tačan datum nastanka Sokola, kao ni pojedine faze njegovog razvoja, do danas nisu utvrđeni. Arheološka iskopavanja na ovom lokalitetu nikada nisu sprovedena, a ni malobrojni istorijski izvori ne daju dovoljno odgovora o njegovoj prošlosti.

Najstariji do sada poznati pouzdani istorijski izvor o Sokolu, kako nam je ispričao hroničar ovog kraja, potiče iz 1392. godine. U dubrovačkim dokumentima grad se prvi put pominje 1444. godine, u zapisu „Sochol com in contato che chiamo Drina“, odnosno „Grad Soko u oblasti Drine“. U drugom dokumentu iz 1448. godine navodi se „Castrum Soko cum dominio Strimon“, što se prevodi kao „Grad Soko sa Drinom“.

Ipak, pojedini elementi utvrđenja upućuju na mogućnost da je Soko mnogo stariji od prvih pisanih pomena. Slojevi zidina i način gradnje navode na pretpostavku da njegovi najstariji delovi potiču još iz rimskog, pa čak i praistorijskog perioda.

Nakon osmanskog vojnog osvajanja 1459. godine, grad je došao pod tursku vlast, pod kojom je ostao sve do 1862. godine. Odoleo je i pokušajima austrijskog osvajanja tokom Trećeg austrijsko-turskog rata 1789. godine, kao i tokom Prvog srpskog ustanka, kada je sedam godina, od 1805. do 1812. godine, uspešno odolevao napadima ustanika.

Turci Sokoljani taj grad napuštaju tek nakon sultanove naredbe 1862. godine. Tada su je, pod pritiskom svetskih sila, predali Srbima, ali su je prethodno minirali.

– Dva topovska hica sa zidina grada označila su, kako se tada govorilo, odlazak Turaka Sokoljana iz Soko grada. Njihove stvari nosilo je 1.200 konja. Turski mineri su 18. oktobra postavili mine u zidine tvrđave, a simbolično, 21. oktobra, sreski kapetan Petar Radojlović iz Krupnja potpalio je fitilje. Tako je Soko grad, do tada simbol neosvojive turske tvrđave, ali i grada koji nikada nije bio osvojen, doslovno poleteo u nebo.

Posle odlaska Turaka Soko grad je postepeno pao u zaborav.

Njegove zidine ostale su svedok burne prošlosti sve do 1989. godine, kada je vladika Lavrentije započeo ostvarenje svog dečačkog sna.

Tako je mesto koje je vekovima bilo simbol vojne neosvojivosti dobilo novu ulogu – postalo je svetinja, mesto susreta, molitve i sećanja na pretke.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

*