Banja Koviljača: Mesto gde su se kraljevi lečili
Nisu srpski kraljevi bez razloga lek za svoje boljke tražili upravo u Banji Koviljači. Stara zdanja, prostran i negovan park, lekovito blato i sumporne vode i danas s ponosom brane njenu kraljevsku titulu. Raskošna, otmena, tiha i mirisna – Banja Koviljača je mesto gde priroda i istorija dišu istim ritmom.
Početkom 20. veka ova banja bila je mondensko sastajalište elite – svih onih koji su nešto značili u društvenom i kulturnom životu Srbije. Posebno su je voleli Obrenovići i Karađorđevići, zbog čega s pravom nosi epitet kraljevske banje. Dovoljno je da zakoračite u banjski park i učiniće vam se da iz starih zdanja dopiru tonovi bečkog valcera, dok se na bal polako slivaju dame u raskošnim toaletama i gospoda u frakovima. Hroničari beleže da je Banja Koviljača u jednom periodu važila za možda i najelitnije mesto u okvirima moćne Kraljevine Jugoslavije.

Mesto za oporavak tela, ali i predah duše
Danas je Banja Koviljača moderan, ali nenametljiv zdravstveno-turistički centar, smešten na više od 1.000 kvadratnih metara. Čuveni banjski park projektovan je u engleskom i francuskom stilu, baš po želji kralja Aleksandra Prvog Obrenovića. Upravo zahvaljujući njegovoj viziji, Koviljača važi za jednu od najlepših banja u Evropi – mesto za oporavak tela, ali i predah duše, pravi kraljevski odmor.
U srcu parka nalazi se raskošna fontana, koja je 1968. godine zamenila nekadašnji vodoskok sa lavljim glavama, iste godine kada su staze prvi put asfaltirane. Velika rekonstrukcija usledila je 2007. godine, kada je park popločan, a u znak sećanja na Karađorđeviće postavljene su biste kraljeva Petra Prvog i Aleksandra, koje i danas tiho „nadgledaju“ šetače.

Banja Koviljača – od smrdljive bare do luksuznog velnesa
Koviljača je bila lečilište još u doba Ilira, a prvi pisani izvori iz 1533. godine svedoče da su ljudi masovno dolazili na njene lekovite izvore. Prva zgrada za smeštaj gostiju, sa svega deset soba, podignuta je 1858. godine. Još u 18. veku bogati Turci iz Mačve i Podrinja dolazili su ovde na izlete, uživajući u prirodi i toplim izvorima.
Nekada je narod banju nazivao Smrdan banjom, zbog sumporovite bare koja je vekovima izbijala na površinu. U tom ritu stvorilo se prirodno crno sumporovito blato, čiji se miris širio nadaleko – nalik zapaljenom barutu ili trulim jajima. Neprijatan miris, međutim, krio je lekovitu moć.

Preko izvorišta vodio je karavanski put, pa predanje kaže da su lekovitost smrdljive bare otkrili pratioci jednog karavana. Tu su, navodno, morali da ostave iznemoglog i ranjenog konja. Životinja se valjala u crnom mulju i ležala u toploj sumpornoj vodi. Kada su se putnici vratili istim putem, zatekli su konja zdravog i čilog kako spokojno pase travu.
Tako je, kaže legenda, otkrivena lekovitost Banje Koviljače.
Zapisano je i da su u njenim lepotama uživali Dositej Obradović i Vuk Karadžić, dok je svoje rane u Koviljači vidao i vožd Karađorđe.
U Kur-salonu igrao se valcer, tango, čarlston
Kralj Aleksandar Prvi Obrenović, koji se i sam lečio u banji, ukazom iz 1898. godine predao je Koviljaču „narodu okruga Podrinjskog na upravljanje i korišćenje“. Nekoliko godina kasnije, kralj Petar Prvi Karađorđević doneo je odluku da se ovde podigne moderna evropska banja. Tada su izgrađeni luksuzni hoteli i vile, a park je uređen tako da povezuje sva banjska zdanja u jednu skladnu celinu. Karađorđevići su izgradili čitav kompleks na nekada močvarnom zemljištu a sada jednom od najlepših parkova u Srbiji, a vile „Bosna“, „Koviljača“, „Dalmacija“, „Hercegovina“, muzički paviljon (Kula), Upravna zgrada, kupatilo „Kralj Petar I“ i „Kur-salon“ su građeni u periodu od 1904 – 1932. godine.
Mnogi se slažu da je najlepši objekat u banji upravo Kur-salon – dvorana koja i danas blista u punom sjaju. Ovo reprezentativno zdanje, simbol Banje Koviljače, otvoreno je 1932. godine pod pokroviteljstvom kralja Aleksandra Karađorđevića. Nekada je Kur-salon bio središte društvenog života – u njemu je otvorena prva kockarnica na Balkanu, održan prvi izbor za mis Jugoslavije, muzičari su plaćali da u njemu sviraju, a ovde je Emir Kusturica snimao i deo filma „Otac na službenom putu“, ovenčanog Zlatnom palmom u Kanu.
Zlatni period boemskog života
Kako je zabeležio Vladimir Vulović, hroničar ovog kraljevskog mesta „istaknuti gosti ovoga zdanja bili su: Branislav Nušić, Žanka Stokić, Dobrica Milutinović, a goste je svojim tananim glasom uveseljavala tada najtiražnija pevačica Evrope, Sofka Nikolić (Cojle Manojle, Čuješ seko, Aj’ kolika je Jahorina planina…).

U „Kur-salonu“ se igrao valcer, tango, čarlston, i mnoge druge igre koje su gosti uvežbavali mesecima pre dolaska u banju kako bi se na terasi ovoga zdanja predstavili u najboljem svetlu.“
Srećnici koji su iskusili blagodeti ove banje kažu da su iz Koviljače odlazili bukvalno – preporođeni, noseći sa sobom mir, zdravlje i sećanje na mesto gde se istorija leči zajedno sa telom.
Ako vas inspirišu destinacije u kojima se istorija, priroda i hedonizam prepliću, nastavite putovanje kroz naš tekst Šumadija: gde hedonizam ima ukus vina i miris borovine. U njemu ćete otkriti kako su Obrenovići i Karađorđevići oblikovali još jedan kraj Srbije u kojem se kraljevsko nasleđe i danas oseća u vinogradima, parkovima i sporijem ritmu života.



